Archive for February, 2007

Unije, korporacije, ratovi i slične iluzije

Čitam Najveću tajnu od Davida Ickea i tako si nešto malo kontempliram o svijetu u kojemu živimo. Skoknuo sam i do Mišaka na Preko ruba znanosti i utvrdio gradivo što se tiče novogovora za 21. stoljeće. Što god mislili o Ickeu i njegovom istraživanju, ne možete poreći njegovu sposobnost analitičkog promišljanja globalnih fenomena i stremljenja korporacija i novčanih ustanova. Europska unija, američka unija, afrička unija, pacifička unija… svima je u korijenu postavljanje moći odlučivanja na jedno vrhovno mjesto, u jedan kružook i jedan ured kako bi tobože ljudima tj. robovima bilo bolje. Pitam vas: kome je to bolje? Poljacima? Radnicima? Ma ne.. Eto oni su (Poljaci) friško ušli u EU i sad muku muče kako bi sačuvali ono malo što im je ostalo u njihovu vlasništvu i pod njihovom kontrolom. Proizvodnja dobara im sve više opada, a uvoz istih iz nekih zemalja Unije sve više raste. Naravno da se to odražava na zaposlenost i standard Poljaka. Tako je više-manje loše u svim novim članicama koje se priključuju Uniji, a ni mi daleko od te realnosti nismo.

Ako je novim članicama robovima tako loše, kome je onda dobro? Ako pogledamo statistiku i brojke, sve je bolje starim velikim državama koje su prije 50 godina među prvima započele proces ujedinjavanja: u Njemačkoj raste BDP, povećava se izvoz, smanjuje se uznapredovali trend nezaposlenosti nakon ujedinjenja, slično je i u Francuskoj.. I eto, zaključujem, jasnoga pravila čemu i kome služi Europska unija, a kome ne. Žalosno je što i Lijepa naša želi biti europskim robom. Mala “radilica” s “čistim” okolišem, dolinama, planinama i zalihama vode koje treba prodati ili dati u koncesiju europskim i američkim korporacijama. Samo ime korporacija sve govori (corp = leš).

1990. navršio sam 14 godina i površno se sjećam kako je bilo živjeti krajem 80-tih. Danas razgovarajući sa starijima koji su živjeli i radili desetljećima u Jugosaviji u nekakvom kvazi komunističkom sistemu saznajem detalje o radničkom samoupravljanju, unaprijed planiranoj i zadanoj proizvodnji, tržištu bez konkurencije i sličnim ekonomskim terminima kakve Europa ne poznaje. Zar je uistinu tako? Zar Europa zaista ne poznaje takve termine? Naravno da ih ne poznaje sve, ali ako netko u toj Europskoj uniji u jednom uredu određuje koja će članica što proizvoditi, u kojim količinama (kvote) i gdje će to moći izvoziti, nije li to nama poznati Jugo komunistički sistem upravljane proizvodnje? Kamo mi to onda idemo? Natrag u još jedan oblik globalne fašističke države u kojoj će nam reći što, kada, koliko i od čega ćemo proizvoditi, ako uopće budemo išta proizvodili? Čini se kako su velikim članicama Europe potrebne male članice kako bi bile dio njihova “slobodnog tržišta”, kako bi kupovale što više njihovih proizvoda i usluga, te kako bi građani malih država članica zbog ekonomske inferiornosti bili primorani ići u ratove velikih članica za interese koji nisu interesi “malih” članica… Mene Europska unija strašno podsjeća na Jugoslaviju, pogotovo nakon što sam proučio spomenuti rječnik novogovora kod Mišaka.

Spomenuo sam i novčane ustanove, pa ću pokušati biti što jasniji u prenošenju razmišljanja zašto je Americi bolje ratovati za naftu i resurse nego ih kupovati na tržištu. Prvo što mora biti jasno je da se nafta na cijelom svijetu prodaje smo za dolare! Nadam se da se neću uhvatiti u kontradiktornosti, ali ovakav esej i služi kako bih izoštrio stav i čuo kritike.

Ako slijedimo trag novca, npr. u Iraku (uzimam ga kao primjer), ovako iz fotelje jasno je zašto SAD-u tj. ljudima koji vode tu napaćenu državu odgovara ratovanje za naftu kroz prizmu tzv. preventivnog ratovanja (što je isto dio novogovora smišljenog u PR kompaniji). Dakle, da SAD kupuje naftu iz Iraka na tržištu morali bi ju platiti po tržišnoj cijeni od recimo 60 dolara, iako je Sadam i dobio po vratu jer je htio svoju naftu tržiti za Euro. Dakle, to je jednosmjeran odljev novca u iračku blagajnu s vrlo upitnim mogućim povratom dijela toga novca na američko tržište. E sad, ako pošaljete tisuće vojnika, vozila i ratnih vojnih sredtava u Irak, ne samo da ćete naftu dobiti vrlo povoljno (vjerojatno džabe) nego ćete imati izvrstan priljev državnog novca poreznih obveznika u vojnu industriju, smanjiti ćete nezaposlenost jer netko mora raditi u tim tvornicama oružja, siromašne obitelji će poslati svoje sinove u rat jer im je to jedini način da nešto zarade, opet smanjujete nezaposlenost (po drugi put!), a povećati ćete tako i BDP (priljev novca u tvornice oružje, raste proizvodnja!) i tako dalje i tako dalje. Dakle, rat je pokretač Američkog gospodarstva i porasta dividendi jer što se više ratuje to treba sve više oružja. Da nema rata zatvorile bi se tvornice oružja, da ne pričam o kontroli građana kroz prizmu psihologije straha i vječitog neprijatelja (terorista, ekstrmista i sl.) Izvrstan način da vam vlada oduzme stečene “demokratske” slobode tj. stvori iluziju da vas brani od neprijatelja koji vas mrzi i želi vas uništiti…

I na kraju, ali nikako ne najmanje bitno, udjele u tim tvornicama oružja imaju oni koji kreiraju politiku i odlučuju kada će se i kako ratovati. Nije li to sve jedan lijepi, zatvoreni krug u kojemu koristi imaju samo odabrani? Teorija zavjere? Ma ne.. Sve je tako jasno, očigledno, a mi, oni i ne znam tko sve ne i dalje izabiremo biti robovi i ratovati u njihovm ratu kojega kreiraju tvorci iluzije o slobodi. Naši sugrađani za štampane papire imperatora odlaze u njihove ratove, za njihove interese, dok majke i supruge tih nesretnih robova žive u strahu hoće li se živi vratiti. Izvrstan model porobljavanja i kontrole kroz emocije, samo se nadam da će robovi, majke i supruge jednoga dana progledati.

I tu bih stao za danas. Ne mogu se oteti želji da budem satiričan i zaključim: vidite kakvo je vrijeme došlo, kada je i uran osiromašen…

Sasvim lično

Sinoć smo proslavili 34 rođendan udruge GFR film - video, poznatije po organiziraju Hrvatske revije jednominutnih filmova. U naš mali prostor podno Grginog dola naguralo se četrdesetak ljudi koji su došli na projekciju filma Sasvim lično, bosanskog filmadžije Nedžada Begovića, čiji je film prošle godine konkurirao za Oscara kao najbolji strani film. Jednostavna je to priča o Begovićevom životu, odrastanju, ratu u Sarajevu i filmu. Forma filma strašno me podsjeća na blog formu, tj. blog forma me strašno podsjeća na film, ili obrnuto? Ma nema veze. Uglavnom, super film, svaka preporuka, komedija, smijeh s dozom tuge zbog rata, ali opet na prepoznatljiv bosanski način. Gost rođendanske proslave Kluba bio je sam autor i redatelj filma, te njegovi i naši prijatelji iz Sarajeva i Konjica. U tom stilu, inspiriran filmom, pišem ovaj post.

Možda ovo neće biti moj najbolji tekst, ali svakako će biti iskren - idealan za kategoriju sasvimosobno. Nakon filma redatelj je rekao da je projekcija bila super, gledatelji su rekli da je film super, osobno sam rekao, iako mi je bilo zlo od pomanjkanja kisika u prostoriji da je film super, a oni koji su prije gledali film isto su rekli da je super. Nakon projekcije sreo sam neke meni drage ljude.

Ceh kolegica mi na prvu uletila s pitanjem “radim li ja s Ljiljom na nekom vjerskom časopisu?”, nisam shvatio o kojem časopisu se radi, ali odgovor je bio ne. Čula je da ova priča s nekim Vjeranom na telefon, pa je odmah pomislila da se radi o meni. Rekao sam joj da to nisam ja, iako se zovem Vjeran, i da ne radim s Ljiljom taj časopis za biskupiju, jer da oni nemaju dovoljno love za moju tarifu. :) Onda mi je uletio njezin dečko s pitanjem radim li? Ja sam mu odgovorio da ne radim, iako radim, jer sam skužio da me pita radim li za nekoga ili neku firmu. Tražiš li aktivno posao?, upitao me. A ja ne radim ni za koga, trenutno samo za sebe i familiju. Planiram svoj biznis. Brzo su otišli, pa sam mu, da ne bi bilo nesporazuma poslao SMS da “ne tražim posao jer ga neću dobiti jerbo se nešupčim lokalnim tatama kao neki iz ceha. Ali ako si me htio pitati zarađujem li, odgovor je da.” Dakle radim, nekada ujutro, nekada u podne, nekada navečer, po potrebi i inspiraciji. Uostalom, prigovor je bio i na malo tekstova na blogu, ali to je zato što sve više radim, pa ne stignem proučavati zanimljive teme o kojima bih pisao. :)

Onda smo pristupili ispijanju vina i jedenju hrane sa stola. Meni je vino bilo odvratno pa sam pio pivo. Zidarsko. Igrom slučaja i naša Super Tatja je sinoć imala ročkas pa je kuhala za sve nas, a mi smo joj zato poklonili knjigu Danas kuham. Ili tako nekako, uglavnom radi se o nekakvoj kuharici. U filmu je Nedžad spominjao i Tita i kada sam vidio koliko je mesine pečenke u jedan sat iza ponoći ostalo na stolu odmah sam se sjetio knjige iz Nedžadovog filma Tito i vegetarijanstvo, a bilo je u filmu i spomena o knjizi Tito i pčelarstvo i ostalim knjigama Tito i nešto. Da je Tito danas živ Borja bi sigurno bio autor knjige Tito i web 2.0 :)

Proslava godišnjice Kluba nastavlja se danas u podne na ribnjaku uz fiš, pastrvu i sl. riblje delicije. Valjda opet po uzoru na knjigu Tito i ribičija… :)

Čitaj između vijesti: Hrvatsko gospodarsko čudo

Ministar gospodarstva Branko Vukelić hvali se brojkama u Vjesniku i kaže kako hrvatsko poduzetništvo strelovito napreduje, što je prepoznao i Bruxelles. Glavni kriterij za takvu ministrovu ocjenu su brojke. Statistika. Bilo bi jasnije da je ministar iznio podatke što točno te brojke znače u realnom svijetu u kojemu građani žive od rada i plaće. Stoga sam izdvojio članak iz Vjesnika i usporedio ga s nedavnim člankom iz Banka magazina, koji također kroz statistiku govori o hrvatskom poduzetništvu.

“Uspjeh je vidljiv prema faktorima koji mjere poduzetničku aktivnost, kao što je TEA indeks kojim se mjeri broj novonastalih tvrtki prema broju stanovnika. Taj koeficijent je u Hrvatskoj 2003. iznosio 3,6, u 2005. - 6,11, a u 2006. godini TEA indeks je dosegnuo 8,58, što je Hrvatsku visoko pozicioniralo u usporedbi s ostalim zemljama, smjestivši je s 42. na 18. mjesto. To je najbolji dokaz da smo pokrenuli poduzetništvo.”

Ministar Branko Vukelić u Vjesniku, 16. 02. 2007.

Podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) objavljeni u ponedjeljak otkrivaju kako polovica aktivnih pravnih osoba u Hrvatskoj nema niti jednog zaposlenog. Naime, od 111,1 tisuća aktivnih pravnih osoba njih 55,9 tisuća nije imalo registriranog niti jednog zaposlenog, podaci su DZS za prosinac prošle godine.

Banka.hr, 05. 02. 2007.

Meme štafeta ide dalje

Taman kada sam pomislio da me popularni meme «5 stvari koje niste znali o meni i 5 web aplikacija koje su mi promijenile život” zaobišao, evo ti posta ovogonog u kojemu mi, onako lijepo, kao u doba pionira, predaje štafetu. Trči, RE, trči… te se zaplete i lupi sam sebe štafetom po glavi… počne krvariti, uleti hitna, još neko kraće vrijeme trči…
Continue reading ‘Meme štafeta ide dalje’

Heavy metal na Papuku, a nije muzika

U iščekivanju akcije i pronalaženja odgovornih, te nalaza državnih institucija po pitanju lociranja ilegalnih deponija u Papuku, bilo bi dobro utvrditi što sve može biti izvor toksičnih teških metala poput olova, arsena, kadmija i sl.

Ljiljanka Mitoš Svoboda u članku “Zimska čudesa u Parku prirode Papuk” navodi što je mogući izvor teških metala kod Velike podno Papuka: “Smrtonosni kadmij koji i dalje truje divljač po Papuku i Krndiji vjerojatno je «vojnog» porijekla, odnosno curi iz odbačenih akumulatora, baterijskih sklopova, strojeva i slično.”

Slučajevi otrovane divljači kod Voćina koji su utvrđeni krajem siječnja udaljeni su od Velike oko 22 kilometara zračne linije. Zamišljena linija koja povezuje ta dva mjesta prolazi iznad najvišega vrha Papuka. To je ujedno i drugi po visini vrh u Slavoniji, a od prije par godina krasi ga osim stare tajnovitosti i američki vojni 3D radar FPS-117, okružen miniskim poljima. Pročitajte više o tehničkim karakteristikama radara.

Jesu li ova dva slučaja povezana? Je li izvor onečišćenja isti ili se radi o odvojenim akcidentima?

Continue reading ‘Heavy metal na Papuku, a nije muzika’

Ima li radioaktivnog otpada u Papuku?

Poruka koja mi je rano jutros stigla šturo me obavijestila o članku iz Večernjeg lista na temu radioaktivnog otpada u Papuku i s time navodno poveznim velikim količinama teških metala pronađenih u mesu divljači. Naježio sam se. Već mjesec dana pokušavam doći do relevantnih informacija o problemu radioaktivnog otpada u Papuku.

“Lovci potpapučkoga kraja ne znaju što je uzrok koncentracije teških metala kadmija, žive, olova i arsena u iznutricama i mesu divljih svinja i jelenske divljači koja je pet do čak 30 puta veća od propisane.”

“Da je vrag odnio šalu potvrđuje Rješenje veterinarske inspekcije kojim gospodarima lovišta u okolici Voćina zabranjuje korištenje mesa divljači prije nego što ga pregleda Hrvatski veterinarski institut u Zagrebu.”

“Kako na tom području nema tvornica koje bi proizvodile opasne otrove, lovci sumnjaju da na Papuku postoje skrivena spremišta radioaktivnog otpada iz kojih “cure” teški metali. Pregledom hrane, drveća, žira i zemlje na Papuku, potvrđeno je da u njima otrova nema, a samo je u vodi potoka kod Lisičina zabilježena koncentracija olova 14 puta veća od dopuštene.
Pročitajte cijeli članak u Večernjem listu.

Pitanja koja i dalje ostaju otvorena su: odakle potiče zagađenje, tj. gdje su sve izvori zagađenja, te tko je dozvolio i proveo navodna zakapanja radioaktivnog i toksičnog otpada?

Continue reading ‘Ima li radioaktivnog otpada u Papuku?’