Archive for the 'nafta' Category Page 2 of 2

Newer Entries »

globalno obogaćena demineralizacija

Published on September 7, 2006 in energija, globalizacija and nafta. 0 Comments

Gotovo se svaka važnija politička i ”gospodarska aktivnost” najviše političke elite u svijetu može svesti pod nazivnik trženja, nabave ili kontrole energenata. Posebno nafte, iako ona polako izlazi iz mode. Najnoviji šik na globalnom nivou je – kontrola uranija. Iako se ovakve aktivnosti umotavaju u rečenice koje sadrže “gospodarsku suradnju” dvaju ili više partnera, oni najjači i najvažniji, ali i najmanji i najslabiji odavno su svjesni da im daljnji prosperitet/napredak ovisi o količini dostupne energije u budućnosti. O energiji iz nafte ovise cijela gospodarstva zemalja u razvoju. Upravo će oni ponovno snositi najteže posljedice kada i ako se za 5-10 godina ne uspiju ”prebaciti” na neki drugi izvor energije za industriju i transport. Borba za energiju u budućnosti, počela je davno u prošlosti. Tko se nije snašao - popušio je.

Koliko god to zvučalo nevjerojatno, ako moderne sukobe promatramo iz opisane perspektive, postaje jasnije zašto Iran ne smije imati nuklearnu energiju. Naravno da se “zapad” i Izrael boje iranskog nuklearnog oružja, ali ne smije se zaboraviti niti koliko Iran ima zaliha nafte i plina i kome će ta energija biti dostupna u budućnosti. Amerikancima, koji su nedavno opet pronašli novu naftu u Meksičkom zaljevu, nije bitno imati iransku naftu ovoga trenutka, jer je za sada imaju dovoljno, ali im je jako bitno da do te nafte (prije njih) ne dođe Kina ili neka druga “neprijateljska” država. Iran svoju naftu masovno koristi za dobivanje električne energije, a mnogima to i odgovara.

Ono što se nikako ne može oduzeti Irancima, kao niti bilo kome drugome, je odlučivanje o vlastitoj sudbini i mineralnim bogatstvima, ukoliko ona ne ugrožavaju sudbine drugih (naroda). Danas, kada barel košta $69, Iranu sigurno ne odgovara da skupo crno zlato doslovno pali u termoelektranama. Ne mogu niti zamisliti kako izgledaju iranske kalkulacije proizvodnje takve struje. Kada cijeli svijet gradi nuklearne reaktore za “jeftinu” električnu energiju Iran još uvijek za to koristi naftu koju bi mogao daleko bolje utržiti, te tako podmiriti ne samo troškove ulaganja u nuklearnu energiju, nego i još ponešto. Dvostruki kriteriji vrijede i ovdje. Jedni mogu - drugi ne. Ne bi li upravo energija, kao osnova prosperiteta, trabla biti otponac izlaska iz ‘nedemokratskog’ mraka?

Ukoliko im se obistine želje, te zaista uspostave svoju burzu nafte i uspiju proizvesti električnu energiju iz urana, za Iran bi to bili uspjesi bez premca. Uspostava burze nafte u eurima i megavati nuklearne struje značile bi potpunu propast zapadnih nastojanja da Iran ometu u oba pokušaja. Kolika je ustvari vjerojatnost da se tako nešto dogodi? Iran i ”zapad” zasada još uvijek vode igru bez popuštanja.

Uglavnom svi smatramo da je Bush 2003. uletio u Irak zbog nafte. Vukovi rata uvjeravaju nas pak da to nije točno, te da je pravi razlog ”demokratizacija”. Svi ovisnici lažu sami sebe, tako se lažu i ovi. Istina je da razlog napada na Irak nije niti Osama, niti 9/11 već Saddamova težnja da naftu prodaje za eure i izvrsna strateška pozicija za nastavak okupiranja naftonosnih polja u regiji. Pogledamo li kartu vidimo da su iranska naftonosna polja na kraju ravnice. Gledajući iz Iraka. Samo, jel vuk dovoljno ogladnio? Ostaje li ovisnik bez doze?

Dok jedan blok ratuje za naftu, majka Rusija ima problema sa izvoznim kapacitetima! Tjesnaci Bospor i Dardaneli odavno su postali pretijesni za sav tankerski promet koji se unatoč porastu cijene sirove nafte ne smanjuje. Naftne kompanije zbog dugih čekanja na prolaz godišnje gube i do pola milijuna eura. Rusija je dio izvoznih problema pokušala riješiti i projektom Družba-Adria, ali kako Hrvatska nije uspjela provesti dogovoreno, Putin se vratio starim planovima.

 


Balkanski naftovodi. Osim naftovoda Burgas - Alexandroupolis, prostoručno su ucrtani i ostali planirani naftovodi: Pan European Pipeline (PEOP) koji bi trebao povezivati rumunjsku luku Constantzu i Trst prolazeći kroz Omišalj, AMBO Oil Pipeline (Burgas - Vlore), te naftovod Družba Adria (dio kroz Hrvatsku).

U tom smislu treba promatrati njegov nedavni boravak u Grčkoj gdje je s bugarskim i grčkim kolegom potpisao inicijativu da se konačno, nakon 13 godina natezanja, odlučnije krene u izgradnju naftovoda Burgas (Bugarska) – Aleksadroupolis (Grčka). Radi se o naftovodu dugom 280 kilometara koji bi trebao povećati ruski izvoz zaobilazeći dva turska tjesnaca. Sve ove godine, tri strane se nisu mogle dogovoriti oko cijene prijevoza, pretovara i ostalih dadžbina. Kako piše ruski Kommersant, Putin je prekjučer u Afriku doputovao ne previše siguran da će od potpisanoga nešto i biti.Znate li što je Putina odvelo u povijesni posjet Južnoj Africi?
Možda vijest ova odgovor krije.
Uranium, guns and Diamonds on Putin´s African Tour

Nevidljivi rat valuta

Published on May 25, 2006 in kapitalizam, globalizacija, američki imperij, nafta, novac and korporacije. 2 Comments

IOB + euro
Najava Irana da će uskoro otvoriti internacionalnu burzu nafte (Iranian Oil Bourse) plijeni pozornost alternativnih medija već nekoliko mjeseci. Mass mediji za to se vrijeme bave iranskim N problemom, dok je stvarni razlog histerije zvane iransko nuklearno pitanje ustvari - burza nafte. Prvotni datum starta IOB-a bio je najavljivan za 20. ožujak (njihova Nova godina), no početak rada je odgođen, a Iranci su u međuvremenu poduzeli aktivnosti kako bi burza koja će dilati iransku naftu za eure, počela raditi prije ljeta. Gotovo da nema izvještaja o IOB-u koji ne spominje realnu opasnost za američku valutu ukoliko Iranci kao četvrti proizvođači sirove nafte na svijetu zaista pokrenu burzu u eurima. Ukoliko se to dogodi, biti će to prva burza nafte na svijetu koja neće cijene barela isticati u dolarima, već u eurima.

+ Dolar
Problem za FED (američku nacionalnu banku), ako se pokrene IOB, predstavlja slabljenje monopolističkoga utjecaja dolara u svijetu, jer u vremenu kada barel ide gore (čak i zbog najava meteorologa o jakoj uragan sezoni u Americi!) FED-si su računali da će države za potrebe kupnje sve skuplje nafte na tržištima u svojim trezorima trebati povećavati zalihe dolara. To bi išlo u prilog dolaru i očuvanja kakve-takve stabilnosti američke posrnule valute, koja, ako ćemo za pravo, po svim pokazateljima i odnosima prema euru, dobrano puši zadnjih tjedana. No, iranska najava ide kontra tih očekivanja i kontra dolara. Naime, svima bi trebalo biti jasno da je dolar prva i jedina svjetska valuta u trgovini naftom, te da upravo ta činjenica, rekao bih monopol, uspijevaju umjetno očuvati dolar od većih poniranja. No hoće li tako biti i sutra? Ukoliko Iran uspije pronaći kupce za svoju naftu, oni će se umjesto dosadašnjeg nabavljanja dolara prebaciti na kupovinu eura, a kako stvari stoje Iranci nisu usamljeni u nastojanjima da svoje crno zlato trže za nešto drugo osim dolara.

+ Rublja
Slično je nedavno najavio i ruski predsjednik Putin. Doduše, njegova je želja rusku naftu tržiti za rusku valutu rublju, što je potez kojega Washington sigurno neće dočekati s osmijehom. Razloga za smijeh, kada pričamo o ratu novca, u Washingtonu će biti sve manje i manje. Ukoliko Iran i Rusija zaista pokrenu svoje burze nafte, biti će to golemi udarac za dolar kao «fiat money» valutu i washingtonsku tiskaru koja štampa zelembaće kada i koliko kome s vrha zatreba. Naime, dolar je 1971. godine prestao biti vezan uz zlato i najveće zaleđe koje ga definira i održava na globalnoj financijskoj sceni je POTRAŽNJA I SKLADIŠTENJE U CENTRALNIM BANKAMA SVIH DRŽAVA ZA POTREBE KUPNJE SIROVE NAFTE! Što će se dogoditi s dolarom kada izgubi ovaj primat u trgovini naftom i kada splasne potražnja za njim?

+ Amero
U ovom kontekstu, ali samo na prvu loptu, zaista nestvarno zvuči činjenica da su SAD, Kanada i Meksiko još prošle godine započeli razgovore o političkom i financijskom zbližavanju i implementiranju zajedničke valute po uzoru na Euro koja bi se, ‘ajd pogađajte, trebala zvati amero. Početak stvaranja ove zajedničke naddržave koja bi imala jače ovlasti i od američkog kongresa i vrhovnog suda seže do datuma 23. 03. 2005. kada su se u gradu Waco, Texas, sastali američki Bush, kanadski Martin i meksički Fox, dogovarajući uspostavljanje zajedničke države do 2010. Kako to u seriji članaka ističe Jerome R. Corsi na HUMAN EVENTS Online, predsjednik Bush u tišini i bez posebnih najava radi na uspostavi Sjevernoameričke političke (sigurnosne) unije i zamjeni dolara amerom.

+ ACU
Svoju valutu (ACU) najavljuju i zemlje članice ASEAN-a.

= money wars.
Očito se na globalnom planu osim stvaranja novih blokova, rata za naftu i resurse, vodi i rat za prevlast valuta. Čini mi se da stara blokovska podjela i hladni rat nisu ništa spram onoga što se događa (i događati će se) u sjeni histerije zvane 9/11, rat protiv terorizma, ptičje gripe, cijene barela i najave jake sezone uragana…

Razbijanje mita o biodizelu

Published on December 12, 2005 in GMO, nafta, ekologija, korporacije and biodizel. 0 Comments

Znate li onaj osjećaj kada sljubite detalje u jednu spoznajno veću razinu? Pila se graševina, lagano. Tako mi čavrljasmo o bezvez-neznam li čemu kad frend spomene - biodiesel.

Šume u Trećim zemljama, baja moj, ne sijeku se samo zbog genetski modificirane soje, kukuruza, naftnih nalazišta, nego i zbog proizvodnje uljarica za biodiesel.

Different plants produce usable oil at different rates. Some studies have shown the following annual production:
•Soybean: 40 to 50 US gal/acre (40 to 50 m3/km2)
•Rapeseed: 110 to 145 US gal/acre (100 to 140 m3/km2)
•Mustard: 140 US gal/acre (130 m3/km2)
•Jatropha: 175 US gal/acre (160 m3/km2)
•Palm oil: 650 US gal/acre (610 m3/km2)
•Algae: 10,000 to 20,000 US gal/acre (10,000 to 20,000 m3/km2)

There is ongoing research into finding more suitable crops and improving oil yield. Using the current yields, vast amounts of land and fresh water would be needed to produce enough oil to completely replace fossil fuel usage.

Biodizel se može dobiti od skoro bilo kojeg biljnog ulja, pa tako i od ulja canabisa.

Biodizel se može dobiti od skoro bilo kojeg biljnog ulja, pa tako i od ulja canabisa.

Nedavno sam pisao o GM soji u Argentini i uništavanju cjelokupne tamošnje poljoprivrede, na kojoj se umjesto tradicionalnih poljoprivrednih kultura sada uzgaja GMO soja za proizvodnju biodiesela. Ugodno omamljen drugom čašicom tog prirodnog sklada okusa, mirisa, pitkosti i… sine mi u glavi «Biodizel je još jedan mit!» Mislim na eko-logičnost, jel.

In September, Friends of the Earth published a report about the impact of palm oil production. “Between 1985 and 2000,” it found, “the development of oil-palm plantations was responsible for an estimated 87 per cent of deforestation in Malaysia”. In Sumatra and Borneo, some 4 million hectares of forest have been converted to palm farms. Now a further 6 million hectares are scheduled for clearance in Malaysia, and 16.5 million in Indonesia.

Već zamišljam kako se vozimo na GMO soju koja je uzgojena na poljima srušenih prašuma i osušenih tresetišta, misleći kako štitimo prirodu. Problem prekomjerne sječe šuma nije prisutan samo u Argentini ili Brazilu, već i u Indoneziji zbog hype proizvodnje palminog ulja. Zašto?

Potražnja biodiesela u Europi u stalnom je porastu…najveća tržišta su Njemačka, Francuska i Italija…

…there is a growing trend towards eco-fuel in other EU countries as well. The European Parliament is lending its vigorous support to this development. A corresponding directive was passed on May 8, 2003, scheduled to come into effect at the start of 2005. It requires member states to ensure that a minimum proportion of biofuels and other renewable fuels is brought onto their markets. All EU members are being asked to make sure the figure is at least two percent by the end of 2005, and 5.75 percent by 2010.

Iako nam se na prvi pogled čini kako je masovna proizvodnja biodizela nekakav spas za nas i prirodu, istina je potpuno drugačija. Proizvodnja biodizela planira se na bazi GMO uljarica što u kombinaciji sa sječom prašuma i tresetišta može samo ubrzati globalno zagrijavanje i zagađenje atmosfere.

Pan European Oil Pipeline (PEOP)

Published on October 18, 2005 in društvo.hr, nafta, korporacije and geopolitika. 1 Comment

Constanza (Rumunjska) - Trieste (Italija) via Omišalj (Hrvatska) = 1310 km: Rumunjska 635 km, Srbija 195, Hrvatska 440 km, Slovenija 30, Italija 10.

Priča o Pan Europskom naftovodu počinje kada i ona o projektu DružbAdria – krajem 90-tih. 15. 06. 2000. u Zagrebu se održala INOGATE konferencija o Jadranskom naftovodu nazvana «Nova perspektiva transporta sirove nafte iz Kaspijskog bazena do europskog i svjetskog tržišta.» INOGATE je skraćenica od Interstate Oil and Gas Transport to Europe, a program se odvija pod pokroviteljstvom Eurospke komisije. Iako Srbija nije sudjelovala na konferenciji u Zagrebu, već krajem 2000 godine održan je sastanak u Beogradu na kojemu su dogovoreni konkretni koraci za ulazak Srbije u INOGATE program (službeno 22. 06.2001). U rujnu 2002. Rumunjska, Hrvatska i SCG potpisale su Sporazum o transportu nafte i plina ka Europi. Krajem svibnja 2004. u Zagrebu su predstavnici tri zemlje prihvatili fizibiliti studiju projekta kao dobar temelj za rad na projektu naftovoda Constanta – Pančevo – Sisak – Omišalj – Trst (CPOT). Novac za studiju (202 000$ - 300 000$) donirala je američka Agencija za trgovinu i razvoj (USTDA), a posao na studiji je odradila američka firma HLP Parson. Projekt je, prolazeći kroz faze nekoliko puta mijenjao i ‘radne nazive’ - SEEL, CPOT, CTPL i konačno PEOP (Pan European Oil Pipeline).

Radi se o prijevozu 60 milijuna tona kvalitetne nafte iz Kaspijskog bazena do rafinerija u regiji, a ostatak, ako ga uopće bude bilo, nastavio bi preko Trsta do Europe. Dio vjerojatno i tankerima preko oceana, iako izvoz u HR sve više opovrgavaju tvrdeći da se ovim projektom neće izvoziti nafta preko terminala u Omišlju. Hrvatska strana ističe ekološku stranu projekta PEOP jer bi se ovako smanjio broj tankera koji Jadranom sada dovoze tu istu naftu do Trsta. No, kada je riječ o prednostima ove trase u usporedbi s drugima, upravo se naglašava kvaliteta terminala u Omišlju - gaz koji može primiti i VLCC tankere (500 000 T).

Dužina naftovoda = 1310 km: Rumunjska 635 km, Srbija 195, Hrvatska 440 km, Slovenija 30, Italija 10.
Oformljen je i međudržavna komisija za praćenje realizacije projekta i do sada je održano pet sastanaka. Na zadnjem (31.5.2005. u Beogradu) odlučeno je da se formira tvrtka koja će osigurati potrebne studije, prava prolaska, međudržavne sporazume i sl. kako bi se projekt mogao ponuditi ulagačima. Hrvatska uskoro preuzima predsjedanje međudržavnim odborom pa će biti zanimljivo usporedno pratiti daljnji tijek zbivanja oko PEOP-a, DružbAdrie i privatizacije Ine.

Pošto?

Globalizacija i kapitalizam rade svoje – idu dalje, pokreću; pa se razmišlja da rafinerije na području regije prerađuju svježu kaspijsku naftu i prodaju derivate. Ne čudi stoga što su za poslove u regiji (čitaj privatizacije) zainteresirane i najveće svjetske kompanije. Ina ulaže u modernizaciju, a neki remonti već su završeni.

MOL kao strateški partner ima 25% + jednu dionicu Ine. Vlada je 22.09.2005 na sjednici u Slavonskom Brodu izabrala Meryll Lynch & Raiffeisen Bank za financijskog savjetnika daljnje prodaje 15 % dionica koje će se plasirati putem burze. Pretpostavlja se da bi vrijednost dionica mogla doseći i 400 milijuna $. Kvaka za Mol je ta što ga je Vlada isključila iz prava sudjelovanja u preuzimanju ovih dionica, no kada se dionice jednom izbace na tržište, postaju dio sistema u kojemu je sve moguće, pa i da do njih kad-tad dođe MOL. U posao savjetovanja namjeravao je ući i Stanley Morgan, no odustao je zbog sukoba interesa zbog zastupanja MOL-a prilikom ulaska u Inu prije dvije godine. Vlada je nedavno prenijela 7% dionica Ine u Fond hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelj. Još toliko Vlada mora ponuditi sadašnjim i bivšim zaposlenicima Ine.

Zakon o privatizaciji Ine donesen je 2002. i od tada je Vlada dužna tromjesečno sabor izvještavati o procesu privatizacije Ine. No u 2. stavku članka koji to propisuje, takvo izvješće je proglašeno državnom tajnom!

Zakon kaže i kako će Hrvatska svoje vlasništvo od 25%+1 dionica prodati kada Hrvatska postane članicom EU, a da će se preostali dio ponuditi strateškom partneru ili dati na tržište.

Što se privatizacije Janafa-a tiče, još uvijek nema ništa konkretno, iako se priča o tome proteže već dosta dugo. Vlada je 1997. umalo prodala 12,5 % dionica Janaf-a MOL-u, a 1995. OMV nije uspio steći udio jer je premalo ponudio. Kada je počela privatizacija Ine 2002 dogovoreno je da će Janaf biti privatiziran odvojeno od Ine, naknadno posebnim zakonom.

Preduvjeti za provedbu PEOP projekta polako se provode i u Srbiji. Iako potpisan prije nekoliko godina sa Svjetskom bankom, plan o privatizaciji srpskog energetskog sektora počeo se aktivno odvijati tek nedavno. Kako je u Srbiji već prisutan ruski LUKoil, za daljnju privatizaciju vjerojatno će biti zainteresirani i neokonsi, pa Rusima neće biti lako. Meni se općenito ove svježe priče o ulasku u Europu čine smiješnima kada to promatram kroz prizmu europskog i američkog naftnog interesa. Početak rada naftovoda službeno se planira za 2011-12., što je dovoljno vremena da se sve fino proda korporacijama. Ako bude frke s naftom (povećana potražnja…) naftovod će proraditi i prije, a tada nitko neće pitati tko je koga izručio a tko nije. Samo me brinu one terorističke ćelije koje se spominju po Bosni. Neće li se to prije morati rasvijetliti?

Odjebi Rusijo, s ljubavlju

Slušam danas na Dnevniku kako se za osam dana sastaje Komisija za procjenu studije utjecaja na okoliš projekta DružbAdria i kako će najvjerojatnije po treći puta ona biti odbačena što znači da propada i projekt. Novinar je rekao kako za to postoje konkretne naznake, što znači da Hrvatska nije napornije poradila na Studiji, što je samo diplomatski način za pripremu odjeba za Ruse. U stilu: znate, studija nije prošla pa projekt ne prolazi, eto mi istupamo iz projekta. Podsjećam da Hrvatska po potpisanom Sporazumu mora i službeno najaviti izlazak iz projekta godinu dana prije. Podsjećam da je predsjednik Mesić lobirao za ruski DružbAdria projekt, dok je Sanader dolaskom na vlast odmah zagrizao za američki PEOP. Čini mi se kako Mesić ima još nešto za reći, sumnjam da će borba završiti ovako najavljenim nokautom.

Hrvatska i naftna geopolitika

Published on September 14, 2005 in globalizacija, nafta, ekologija, korporacije and geopolitika. 0 Comments

Ona je srž globalnog trenutka, energent na kojemu je baziran razvoj od kraja 19. stoljeća. Ironija je u tome što su količine nafte pod Zemljom ograničene, pa će se civilizacija kad-tad suočiti s problemom nestašice. Ekonomski rast općenito uzrokuje veću potrošnju energija, pa tako u tom ‘energy mixu’ i porast potražnje za naftom, posebno u industrijskom i transportnom sektoru. Trend cijena energije u stalnom je porastu, barel nafte je prije 33 godine koštao 3$, a nedavno je na trenutak dosegla više od 70$. Nafte ima sve manje, a cijena joj postaje sve veća.

Upotreba motora pokretana fosilnim gorivima ‘zbližila’ je svijet, velike udaljenosti svladane su tehnološkim dostignućima u transportu, a izumi na informatičkom polju s kraja prošlog stoljeća omogućavaju trgovanje dionicama na svjetskim burzama iz svakog kutka planeta. Ništa vas više u tome ne sprječava. Doduše Hrvatska još uvijek nije zemlja u kojoj možete uplatiti novac za online trgovanje na Marketu, ali to bez problema možete napraviti npr. u Sloveniji i vrativši se u HR trgovati kapitalom s jadranskih plaža zahvaljujući laptopu i bežičnoj komunikaciji. Mjesto pod Suncem više nije bitno, važan je ulazak u sistem, protok informacija, filtriranje, akcija-reakcija-transakcija. No, ukoliko vam zatreba gotovina podižete ju tamo gdje ste i uplatili početni kapital za portfelj, a tamo ostaju i dažbine.

Industrijski razvoj i robno-novčana razmjena u 20. stoljeću rezultirala je sveobuhvatnom globalizacijom. Planet je postao komunikacijsko ‘globalno selo’ u kojemu je cilj uvijek opravdavo sredstvo. Da parafraziram ‘kapitalizmu je samo nebo kraj’. Što god radili u sistemu stvaranja dodatnih vrijednosti i ekstra profita, vozite se na gorivo koje se preradom u rafinerijama dobiva od nafte. Prosječna dnevna potrošnja ove se godine predviđa u visini od 84 milijuna barela. Naftu svi trebaju i svi o njoj ovise - netko više, netko manje, neki su štedljiviji… U zaključku svi trebamo gorivo i spremni smo ga platiti.

Ovisnost o nafti svezana je ovisnošću o dolaru, glavnoj svjetskoj valuti koja igra glavnu ulogu u velikoj naftnoj igri. Dok vam treba nafta, treba vam i dolar, doduše u igru želi i Euro, ali to je priča koju ću ispričati jednom drugom prilikom.

U globalnom kaosu u kojemu se traži ‘kap više’ odjednom se (pro)nalazi i mala zemlja za veliki odmor. Zvuči nevjerojatno, jer smo samo do prije nekoliko godina ratovali, no smirivanjem ratnog stanja kojemu je povod bio ‘narod’, iz tame komunizma i radničkog samoupravljanja postali smo zemlja koja otvara vrata slobodnom protoku roba, kapitala, usluga i - nafte. Nažalost, sve ima cijenu. U vremenu u kojemu se odvijaju globalni događaji koji će u budućnosti biti obilježeni kao kraj ‘doba nafte’ Hrvatska na bubanj stavlja vodu i tlo, ono najvažnije što bi joj u vremenu ‘nakon nafte’ moglo donositi visoke prihode, više i od moguće zarade na transportu nafte.

Može li se u svjetskoj raspodjeli neiscrpljenog naftnog bogatstva pronaći i Hrvatska?
Mala zemlja za veliki odmor postaje mala zemlja za veliki biznis? Bez odmora.

Newer Entries »